ANATOLIJ KUDRJAVCEV:

AKROBATI PLIĆAKA

Kad god to vremenske prilike dopuštaju, naročito ljeti, na splitskom kupalištu Bačvice i valjda nigdje drugdje (barem ne u autentičnom smislu) već gotovo osam desetljeća zbiva se jedna od najljepših malih, posve neslužbenih sportskih svečanosti na svijetu – nadaleko čuveni picigin igra koju tako mnogo ljudi spominje, a zapravo se o njoj veoma malo zna. Većina Splićana i još nekih, naime, tvrdi kako su se svojedobno bavili piciginom baš kao što današnja splitska mladež svoje igre loptom u moru brka s tim iznimnim oblikom rekreacije, sportom koji zapravo traži dugotrajnu i upornu vježbu da bi bio ono što jest.
Ovaj piciginski vremeplov otkrit će mnoge njegove tajne.

Sadašnji picigin, koji je sinteza svih bivših stilova, zahtijeva od igrača izgrađenu tehniku udarca obim rukama, naročit refleks i odraz, maštovitost poteza, brzinu, akrobatski skok na sve strane, osjećaj prostora, preciznost i veliku izdržljivost. Treba znati da se pravi piciginaš nikada ne baca ako loptu može uhvatiti i vratiti u trku, nikad je ne udara desnom rukom ako mu ona dolazi na ljevicu, ne misli na paradu skoka nego mu je isključivi cilj da loptu uhvati te da je točno, ali vraški komplicirano, bilo kojim dijelom tijela vrati suigraču. On nikad loptu ne udara nasumce, nego tamo gdje će je netko osjetiti i stići. Taj današnji picigin je igra vrlo slična tenisu po svojoj oštrini i preciznosti te poput njega zahtijeva znatnu dozu rafinirane tehnike.

Mnogi mladići koji se, recimo, intenzivno bave nekim dinamičnim sportom pa posjeduju izvrsna fizička svojstva, bivaju posve obeshrabreni u kolu pravih piciginaša kad se uvjere u ono što sve ta igra od njih traži. Zapravo najveća tajna picigina ne sastoji se u hvatanju teških lopti nego u točnom neočekivanom serviranju te osjćaju za ritam igre i promjene smjerova. A to se stječe tek višegodišnjom neprekidnom praksom iz sezonu u sezonu. Prave klape zapravo ne primaju u igru slučajne namjernike koji se povremeno bave tzv. „divljim“ ili pak „ženskim“ piciginom.

Picigin je igra čiji naziv zacijelo potječe od glazbenog izraza pizzicato, što znači trzanje žice prstom. U svakom slučaju, radi se o nečemu lepršavo zadirkivačkom, zafrkantskom ili – pomozite reći kakvom, i dakle neozbiljnom, bez pravila i bez izravnoga cilja. Stari Splićani su umjesto glagola štipati govorili picigavat, a i mrtvozornik im je u osnovnoj predodžbi bio onaj koji je štipao mrtvace pa se stoga zvao picigamorto. Slučaj je, prema tomu, gotovo sasvim nesrodan s pizzom, današnjim glavnim prehrambenim proizvodom po ćudi mladih degustatora epohe koja je u tijeku. Sve je ovo bilo relativno u vezi s etimologijom, a sad dosta s njom i vratimo se igri.

U Splitu se picigin pojavio početkom dvadesetih godina našega stoljeća (ovoga što je upravo krepa), i to na Bačvicama. Doduše, picigin se još igra malko i na Firulama, ali onako za uži krug, a to treba pripomenuti da se Firulaši ne uvrijede. Međutim, sve ono što drugdje smatraju piciginom pa to, pod raznim nazivima, izvode po svojim plažama, nema nikakve veze s pravim značenjem igre o kojoj je riječ. Jer kao što je poznato: Nima Splita do Splita! Ne'š ti picigina ako se ne igra u Split', i to onod na Bačvice! A što se tiče loptice, odnosno balunčića, on mora imati određene dimenzije i predviđenu težinu. Ne more se picigin igrat' na kumpir ni na dinju! Danas pasionirani ljubitelji picigina prave balunčić od teniske lopte tako da joj, kao naranči, ogule koru, a zatim je stružu „rašpom“ i „kartom deverom“. Dajte lopticu u ruku pravom piciginašu, i on će vam odmah reći vrijedi li ili ne vrijedi.

SUHI PIONIRI

Kako je sve to prije osamdesetak godina počelo, to danas više nitko točno ne zna. Najžešći sudionici i aktivni svjedoci prvih partija uglavnom su „otišli pod boriće“, a oni živi koji se, eventualno, sjećaju početaka, davno su izgubili pravu predodžbu. Nije da lažu, nego samo, onako, malo bucaju. Možda su čak i propuvali, kako bi rekli današnji jezikoslovci. Međutim, neke očuvane fotografije picigina i piciginaša iz te piciginske pretposvijesti kao da ne sugeriraju bog zna kakav ugođaj.

Prve partije picigina igrale su se preusko, prekobrojno i u predubokim okolnostima. Na tim slikama ne vidi se da se itko baca. Ili onaj koji je snimao nije znao uloviti nekoga u zraku, ili su igrači u zraku bili tako rijetko da ih se tamo nije dalo lako zateći. Kad je već davno pokojni Fifi Franetović neižepotpisanomu pričao o prvim splitskim partijama picigina, kojima je i on bio sudionikom, moglo se na temelju njegovih riječi zaključiti da je to više sličilo na žensku odbojku nego na kasniji picigin koji od igrača traži da budu kaskaderi. Glavni ideal im se sastojao u tomu da „balun ostane suh“, a to znači da su im i ruke ostajale suhe. Zašto im je onda trebalo more? No, dobro, nije bilo baš tako nezanimljivo, suho i statično. Bilo je i mokrih.

Po riječima pokojnog šjor Fifija najmarkantniji igrači te prve generacije bili su braća Kamber i Aleardo Kraljević, i to upravo stoga što su se bacali. Značilo bi da ostali nisu imali taj običaj. Uostalom, poznato je da se čak ni prvi vratar splitskog „Hajduka“, legendarni Luka Kaliterna, nije htio bacati nego je sve udarce koji mu nisu bili nadohvat ruku branio nogama. Nije mu se dalo valjati po podu. Čovjek nije bio padavičar, a usto je držao do svojega dostojanstva. To je možda bio i princip prvih piciginaša koji su svi bili dostojanstveni ljudi. Čak su imali i kupaće kostime – monokinije, kakve danas nose konzervativne dame. Možda uzgred treba ispričati i jednu anegdoticu.

Naime, prije četrdesetak godina jedan od dvojice navedene braće Kamber, iako već u izrazito staračkoj dobi, obratio se našoj tadašnjoj piciginskoj klapi visoka ugleda s molbom da ga prime u partiju na svega pet minuta. Klapa je bila zabezeknuta, ali je časnomu starcu ipak oslobođeno peto igračko mjesto. Gospodin Kamber je zaista nekoliko puta drhtavom rukom udario lopticu, jednom se čak i bacio prestrašivši suigrače, a zatim je ljubezno zahvalio klapi na gostoprimstvu i zamišljeno otplivao prema pučini. Nitko ga više nije vidio, ali valjda nikomu nije promakla njegova nešto kasnija osmrtnica u novinama. Prije konačnog odlaska, čovjek je, dakle, uspio još jednom samomu sebi dočarati ugođaj iz dvadesetih godina, kad su on i njegovi prijatelji osnovali splitski picigin. Ipak bi trebalo dobro znati kad je nekomu vrijeme za brzi picigin, a kad za spori odlazak prema konačnoj šutnji.

Osim spomenutih, u toj prvoj generaciji isticali su se Tonček Kaliterna, Ante Kuzmanić-Galac, pok. Galo Jukić (bio je maser u „Hajduku“), Ivo Čapeta i Sergije Katalinić Bomba. Kasnije su se toj generaciji pridružili mlađi, npr. Miro Kraljević, ondašnji šef splitske kirurgije, koji je igrao u klapi sa svojim ocem, te Frane Senjanović, čiji je sin Đermano Čičo postao najbolji piciginaš svoje generacije. Sezona picigina službeno se završavala 30. rujna, kad se zatvaralo kupalište i kad bi piciginaši priredili veliku „bakalaradu“ na Bačvicama za sebe i za sve službenike kupališta. Ali piciginom bi se „neslužbeno“ nastavilo, ponekad i kroz cijelu zimu.

IDEALNI BROJ PET

Pravi zamah picigin dobiva nakon drugog svjetskog rata, kad se javljaju nove generacije igrača i kad se formiraju stalne klape. Nekako u to vrijeme otkrilo se da je idealan piciginski broj pet, i nema te prave klape koja će primiti šestoga igrača. Danas se svakom tko traži dozvolu da se pridruži petorici u igri odgovara samo sažaljivim smiješkom. U ono rano poslijeratno vrijeme najveću smetnju predstavljao je nedostatak loptica. One su se ipak nabavljale na najčudnije načine: stizale su iz inozemstva ili su se, češće, izrađivale u „kućnoj radinosti“. Neko vrijeme je tada popularni vulkanizer Talajić pravio posebne crne lopte od isluženih automobilskih zračnica, ali bi one u tijeku igre znale poprimiti smiješan kockast oblik. Običavalo se igrati i okruglim gumenim čepovima s posebnih bočica za osvježavajuće napitke ili nekakvim drugim neobičnim okruglim predmetima.

Možda je stoga piciginsko kolo sve do pedesetih godina ostalo relativno usko, a igrači su uživali u kratkim serviranim loptama, tzv. „lekcijama“ koje su zahtijevale elegantan skok s elastičnim odrazom i mek, profinjen udarac. Svakoga ljetnog jutra igralo bi nekoliko vještih klapa koje bi se međusobno nadmetale u umješnosti i efikasnosti, a ta bi nadmetanja ponekad privukla stotinjak pa i više gledalaca što bi zasjeli na stijeni iznad plićaka i često aplaudirali uspjelim partijama i pojedinim potezima igrača. Naročito lijepo za oko igrala je klapa u kojoj su sudjelovali Ćiro Ivić, Bakula Mojsović, Crni Maletić, Ćoso Ćosić, Pupo Radovniković, Sergije Kargotić Pinček, Boris Čulić Cule i još neki. U ostalim istaknutim klapama igrali su Đani Škarica, Joško Palaveršić Pala, Toma Marušić, Boško Violić, Emil Giosento, Joško Mandrika, Joško Biskupović, Pici Perić Mlađi, Mislav Hrdlička, Mićo Brajević, Niko Vodanović, Toni Veršić te prerano umrli: Pjero Mladinić, Tonko Jukić, Dragec Šolić, Braco Zelić, Đeki Srbljenović, Marko Škomrlj i Pici Perić Stariji.

NOVE KONCEPCIJE

Piciginske klape znale su ugostiti i poznata imena tadađnjeg nogometa. Tako bi ponekad zaigrali čuveni vratari Glazer, Beara i Arneri, ali, začudo, nije im baš naročito išlo i to zato jer je picigin tražio više od njihova sjajnog refleksa i efektnog skoka. Od bivših igrača „Hajduka“ dobro su igrali picigin Božo Broketa, Vlado Šenauer Geza i Stane Krstulović. Zapravo, tih je godina, oko 1950, picigin bio najmasovniji. Ali osim nekoliko pravih klapa većina je ipak igrala na „turistički“ ili „ženski“ način, u dubljem moru, užem kolu od više ili manje od pet igrača, bez prave žestine, robusnosti i stila.

Neposredno iza 1950. picigin doživljava novu etapu razvoja, najviše zahvaljujući boljim mogućnostima nabavljanja kvalitetnih loptica iz inozemstva i njihovu brušenju do idealne težine. Nešto mlađa klapa u kojoj su igrali Toto Kaliterna, Ćiro Petrizzio, Miće Antičević, Ivo Melvan, Brane Katalinić, Marin Zaninović, Branko Amižić Papak, Bukle Hlevnjak i još nekolicina, uvela je novi stil s mnogo trčanja u krugu, a klapa Emila Giosenta, koja je igrala kraj „donjeg tuša“ i u kojoj su sudjelovali Kokolo Radovniković, Jakša Kuzmić, Zvone Kuzmanić, Jovica Milutinović, Aco Jurišić, Ivan Marović, Joško Dugi i drugi, uvela je oštar stil pucanih dijagonala, sa širokim kolom u što plićoj vodi, gotovo „na suho“. Ta je klapa prakticirala propisane gaćice i kapice i znala je zabavljati publiku kako neobičnim akcijama, tako i duhovitom galamom. Picigin je postajao sve brža i sve oštrija igra iako su se uvjeti počeli pogoršavati.

Polako je nestajao pješčani teren a izvirilo kamenje, Bačvice su postajale sve napučenije i sve prljavije, a mlađi su, zabavljajući se velikim loptama, počeli gubiti interes za tu igru u gužvi kupača. Usprkos tome povremeno su se javljali, da bi odmah zatim netragom iščezli vrsni piciginaši poput Mira Baničevića Bane, Ante Kuvačića, Mije Brstila, Miće Novakovića Livaje, Branka Bralića i još ponekoga čija su se imena zaboravila.

TAJNA IGRE

Pravi piciginaš ima naročite znakove raspoznavanja: ožiljke na bokovima i koljenima od bezbrojnih rana nakon nezgodnih skokova na u pijesku skriveni kamen, dolutalu školjku ili komad stakla. Piciginaš je entuzijast i svoju igru shvaća neobično ozbiljno. Partije se dogovaraju još dan ranije, u naznačeni sat i u određenom sastavu. Pravo vrijeme za igru nije u špici ljeta, kad je odveć vruće i kad su Bačvice pune kupača, nego u proljeće i u jesen. Najbolje je igrati kad nema vjetra ni valova i kad je plitko more – do gležanja. Potrebno je mnogo slobodnog prostora, jer u sadašnjem stilu picigina udaljenost između suprotnih igrača mora biti bar petnaestak, a između onih susjednih – kojih 7-8 metara.

U toku igre krug se razvlači i pomiče, igrači mijenjaju mjesta a igru dugih, oštrih dijagonala iznenadno smjenjuje serija kratkih „lekcija“ u različitim pravcima. Poslije visokih parabola slijede niske pucane lopte koje se love kao što to jednom rukom radi hvatač u odbojci ili obrtanjem na leđa. Dodavanje mora neprestano mijenjati smjer od desna na lijevo, da se izbjegne šablona i angažira spremnost svakog sudionika u petorci. Za to je potrebna lagana, elastična a ipak „brza“ loptica kakva se dobiva od upotrijebljenih teniskih lopti nakon ljuštenja i brušenja. Treba priznati da katkad usprkos najboljim uvjetima i odličnom sastavu partija naprosto ne može „pasti“. Naime, u tako oštroj i brzoj igri na veliku daljinu nije lako uvijek pogoditi idealno mjesto za pravi skok, budući da cilj više nije trajnost partije već kompliciranje igre. Treba imati snage i izdržljivosti da se ostane dva sata u takvoj igri koja traži maksimum koncentracije.

A što tek reći o onim neobičnim partijama što se odigravaju za zimskih dana pred očima slučajnih prolaznika u kaputima!

SVIJET DALEKA ODRAZA

Posljednih nekoliko desetljeća naišla su posve drugačija piciginska vremena. Čak su i Bačvice izgubile svoje nekadašnje drvene pontone i dobile na plićaku. A to je bilo kao naručeno za nove piciginaše. Svijet je postao veoma elastičan i daleka odraza, a piciginaši su počeli koristiti vrlo male mudantine. Bilo je i takvih koji su mogli čak i izletjeti iz tih svojih mudantina. Partije, odnosno pake picigina postale su sve složenijima i skokovitijima. Stekle su sposobnost da gotovo odražavaju svjetonazor pojedinih igrača i cjelokupne piciginske klape. Ukoliko netko pažljivo prati odnose što vladau u nekoj vještoj, uigranoj piciginskoj klapi, uočit će i opći mentalitet cijele grupe. Mentalitet koji je, možda, nametnuo autoritet pojedinca pa su ga ostali, i inače srodni tom ugođaju, prihvatili kao zakon igre.

To, doduše, ne vrijedi za slučajno okupljene igrače, one koji još nisu svladali osnove vještine i ne podliježu usvojenim pravilima. Dogodilo se, naime, nešto što je u prvobitnom konceptu picigina bilo doslovce apsurdno: pojavila su se pravila igre. Zapravo, svaka prava igra ima nekakva pravila, pa zašto ih ne bi imao i picigin? A najpresudnije piciginsko pravilo novijega doba jest raspored petorice. Sve što je ispod toga broja samo je priprema za pravu igru, a više od pet nepobitan je znak neuvedenosti i nestručnosti, ukoliko nije neka vrsta trenutačne šale. Peterokutna organiziranost picigina ishod je dugogodišnje igračke prakse, ishod koji je vrijeme unaprijedilo u zakonitost.

Drugo važno pravilo je igra s obje ruke, pa kad se uoči nekoga koji desnicom udara loptu upućenu njegovoj ljevici, to je dovoljan dokaz da se radi o osobi koja nije pravi piciginaš. Treće pravilo jest pravilo skoka. Pravi igrač nikad se, naime, ne baca za loptom ako je može uhvatiti u trku ili raskoraku. U svakom drugom slučaju mora se baciti, inače se smatra prekršiteljem i bit će shvaćen kao zabušant koji je neprimjeren pravoj klapi. Četvrto pravilo je pravilo dodavanja, a o njemu najviše ovisi kvaliteta igre. Po tom pravilu piciginaš mora upućivati sudionicima lopte „za bacanje“, a ne „na ruku“, ali tako da ih je ipak moguće uhvatiti. To je, zapravo, sve, ukoliko se još uzme u obzir i samo po sebi razumljivo pravilo što duljeg zadržavanja lopte „u zraku“. Prava, uspješna klapa dakle je ona koja dugo zadržava loptu u zraku, ali uz naročito obilje skokova cjelokupne petorke.

Najbolji igrači su oni koji najčešće hvataju lopte što se već čine izgubljenima i neuhvatljivima. Što su ti skokovi raznolikiji, akrobatskiji i neočekivaniji, to je igra kvalitetnija. I da bi ova minijaturna teorija picigina bila zaokružena, treba još dodati ono najvažnije: Igra ne smije biti shematična nego slobodna i maštovita. Ne treba unaprijed znati komu će biti upućena lopta i na koju stranu, a duge lopte treba neprestance izmjenjivati kratkima. Uz ravne skokove igrači moraju izvoditi i skokove sa strana, natraške ili uz obrtanje na leđa kako bi se produljilo ruku. U trčanju treba neprestano mijenjati smjer i ritam, a naročito maštovit repertoar udaraca, odnosno dodavanja određuje visinu općeg ugođaja igre. Elementarno pogriješiti može svatko, ali onaj komu se to više puta dogodi ne spada u piciginašku elitu.


PARADERI I PUCAČI

Kad se govori o maštovitosti picigina, misli se na duhovite dosjetke bez kojih nema ni govora o pravoj vještini. Takvi piciginski vještaci s Bačvica gotovo su ušli u legendu, premda ona postupno tone u zaborav. Jedan od najduhovitijih igrača, koji, međutim, nije priman u ozbiljne klape zbog svoje neozbiljnosti, bio je pokojni Slavko Rajčić, inače momak izuzetnih fizičkih mogućnosti. Posjedovao je nevjerojatnu piciginsku vještinu, ali bez imalo poštovanja prema partiji. Znao je skočiti na loptu s rukama čvrsto stisnutim uz tijelo i ne bi ih ispružio do onog posljednjeg, kritičnog trenutka, kad bi svi već pomislili da je od nje odustao.

Ili bi je u takvom letu naprosto udario glavom odnosno nekim drugim dijelom tijela, iznenadno isturenim i podmetnutim. Jednom je u takvom dugom, ukočenom skoku loptu iznenadno uhvatio ustima da bi je zatim, trenutak prije nego što je pao u more, ispljunuo točno u čelo suigraču nasuprot sebi, koji se ukočio od čuda. Poslije toga je cijela klapa pola sata crkavala od smijeha valjajući se po plićaku. Ili bi taj vražji Slavko u akrobatskom skoku zahvatio loptu iznenadno raširenim mudantinama na sebi, katkad s donje, a katkad čak i s gornje strane. To je, dakako, značilo kraj partije, što su mu oni ozbiljni silno zamjeravali, a oni lepršavi ubrajali u podvige za priču.

Najduži skok od svih piciginaša na Bačvicama imao je popularni Pala, inače svestran športaš i majstor u svemu čega se prihvaćao, a piciginašem najljepšega stila i naročite elegancije smatralo se Đanija Škaricu. Jedan od najborbenijih, najupornijih i najviolentnijih bio je majstor kazališne režije Božidar Violić, tada zvan Viola. Sve se to, dakako, zbivalo prije nekoliko desetljeća, kad je splitski picigin imao niz poznatih klapa i mnogo istaknutih igrača.

Neke od klapa stekle su renome zahvaljujući posebnom stilu igre. Klapu Ćirila Ivića smatralo se paraderskom, onu Emila Giosenta – pucačkom, onu Tome Marušića – divljom, onu Tote Kaliterne – kružnom, onu Ive Mužine – dubinskom, itd. Svaka od tih klapa imala je svoje osobenjake koji su za vrijeme igre izvodili osobni show. Kokolo iz Giosentove klape je, na primjer, znao tražiti da mu loptu dodaju „na suho“, među tamarise, pa bi on tamo odletio i bacio se za njom. Stoga je posve shvatljivo da su klape imale i svoje vjerne promatrače koji bi zauzeli posebne položaje na obali te navijali i pljeskali.

IDEOLOZI IZ PLIĆAKA

Najnovije vrijeme suzilo je prostor piciginu na Bačvicama. Broj klapa sveo se na svega dvije-tri stalne, ali i one neprestano variraju. Današnja klapa broj 1 je ona veterana Tona Veršića, kojemu bi dobar broj igrača mogli biti unuci. U njoj se smjenjuju: Davor, Frane, Njoki, Rudi, Joka, Afro, Roda, Kiki, Miro, Arsen, Tomo, Divlji, Vranda, Bongo i još neki, a među njima vladaju stroga pravila trčanja i dugih loptica. U toj klapi više nema mjesta za mnoge davno afirmirane piciginaše poput Ćiće, Tote, Melvana, Ćire, Miće, Drage, Gorana i drugih asova. Čak je došlo do neke vrste nesuglasica, pa pojedini popularni piciginaši splitskih Bačvica, nažalost, međusobno više ne govore. Priča se čak i o nekakvim ideološkim povodima i netrpeljivostima. Uostalom, ako se već političari bave nečim što malko podsjeća na picigin, zašto se i piciginaši ne bi mogli baviti politikom? Naš plićak je kao stvoren za takve odnose. I bilo bi dobro da se i jedni i drugi posluže tehnikom pokojnog Slavka Rajčića, tj. da što više hvataju loptu ustima. To bi ih spriječilo da govore gluposti koje nam zagađuju naše duhovne plićake. I kad bi netko, na kraju, autora ovog člančića zapitao tko mu se od svih današnjih piciginaša najviše dopada, odgovor bi bio: Mali Frane, Mali Mile i Mali Ive, braća Senjanović, koja igraju s mnogo starijima i odraslijima od sebe, a nisu ništa bitno lošiji od njih. Na njima ostaje budućnost splitskoga picigina na Bačvicama.